Rambov Ratni Dnevnik

[IronC]

Ovo je post samo za Ramba.
Ovde samo pise Rambo svoje prepiske iz svog ratnog dnevnika.
Svi ostali postovi se brisu, znaci Rambo pise ostali citaju 

[potpredsednik Rambo]

RAMBOV RATNI DNEVNIK
________________________________________
Cutao sam kad su me upisivali u osnovnu skolu, ne zeleci da protivurjecim mojim roditeljima koji su zeljeli da im sin bude makar svrseni osmoskolac.
Cutao sam kad su me upisivali u prvi razred srednje skole, ne zeleci da uticem na njihovu odluku a opet nemajuci drugog izbora nego da upisem elektro(il da budem bravar)...
Cutao sam kada je sve otislo do djavola i kada su me mobilisali u rat na koti 80.74.160.88, dajuci mi pritom poluraspadnutu gewehru i deset metaka u njoj sa samo jednom naredbom...PUCAJ!

Za ovih nekoliko mjeseci vidjeo sam i prosao kroz toliko toga da ne mogu vise da cutim! Ne zelim vise da cutim.
NE NAKON SVEGA!

Postovani citaoce...
Na ovom mjestu ces pronaci moje misli. Sve ono sto nisam htjeo ili nisam mogao da kazem, ni drugovima palim u borbi ni vrhovnom komandantu koji je bio uz nas i dok se pjevalo i dok se ratovalo.
Pisacu, jer mi je tesko da govorim o tome. Pisacu, jer dogadjaji kojima sam prisustvovao zasluzuju da budu ispisani ako ne zlatnim onda makar obicnim crnim slovima u istoriji mog zivota.
Papir trpi sve, jel tako bjese?

Umoran i odlucan da kaze istinu...
Rambo

[potpredsednik Rambo]

RRD:Rambov Ratni Dnevnik - Part Jedan
________________________________________
Svi ratovi pocinjali su uglavnom sa nekim povodom. Ovaj u kom sam se spremao da ucestvujem za povod je
imao samo jedno: zelju za igrom i dokazivanjem.
Kako se prica, tajna organizacija Nova Pcela finansirala je nekoliko pokreta u isto vrijeme
koji su imali slican ili isti programski cilj.
Kao sto to obicno i biva zajednistvo je nestalo sa prvim slatkim mirisom baruta i rat je mogao da
pocne.
Zasto sam otisao? Ne znam... Patriotizam... zelja za junastvom? Nedostatak drugih izazova u zivotu?
Ne znam zaista.
Uglavnom sam ljude koji ratuju smatrao za cudake, ljude koje drustvo nije htjelo i koji su se
sami odmetnuli od njih. Sada sam i ja jedan od cudaka... i ne bi ih mijenjao ni za jednog normalnog
covjeka.
Jer... u ratu godine lete. U ratu se brze stari. U ratu stices prijatelje koje neces steci nigdje.
U ratu je covjek sa tvoje desne strane najvaznije sto imas u zivotu.
Jer ti si njemu vazniji jos vise.

U jedinicu sam stigao kasno uvece. Pukovnik $tring zajedno sa jednim namrgodjenim oficirom
bio je u odboru za docek. Kasnije cu saznati da je taj namrgodjeni momak bio El Muerte,
potpukovnik, veliki ratnik i tvorac krilatice koju je prihvatila citava jedinica;
KO SE KUNDACIMA IGRA ZAVRSE MU U BULJI. Mnogo kasnije sam cuo od Sise da je upravo njemu jedan zavrsio tamo.
E sad dal se igrao ili nije ne znam... Miran san Muerte.

Nije bilo neke velike muke oko raspodjele. Jedinica je imala dva voda, Bitange i Budaletine.
U Bitange se nije moglo jer su njihovi bili davno okupljena jedinica, svi su se medjusobno dobro
poznavali i disali kao jedan.
Ostale su mi Budaletine, sto mi se bas nije svidjelo.Ko bi normalan pozeljeo da bude Budaletina?
Niko. I drzalo me to lose raspolozenje, osjecaj nize vrijednosti sto nisam uspjeo da
se ubacim u jedinicu koju sam zelio.
Ali i to ce se brzo promijeniti.

KAPETAN SISA

Kapetan Sisa je bio prvi oficir koji mi je pozelio dobrodoslicu u Budaletine.
Fin momak, ucitelj prije rata, koji se odmetnuo jer nije mogao da podnese svu klasicnost danasnjeg sistema obrazovanja. Njegove ideje
u skoli nisu shvatali kao dobronamjerne. I sam nekako mislim da prakticna nastava iz seksualnog obrazovanja na prvoj
godini fakulteta nije bas primjerena danasnjem dobu ali opet... ja sam staromodan tip.
On je bio covjek ispred svog vremena.
Studenti su ga voljeli jer se trudio da im bude sto blizi... posebno studentkinjama.
Sisa je imao strast prema tetovazama. Kompletna ledja su mu bila isarana a sam mi je rekao da poslije svake bitke
trazi od vodnika da docrta par linija. Njegova tetovaza izdaleka je licila na plavokosu djevojku prelijepih krupnih ociju
ali jos je puno bitaka trazila kako bi bila dovrsena.

On me je proveo kroz kamp, od njega sam zaduzio pusku, staru Geveru i 10 metaka i na brzinu me uputio u to kako stvari stoje.

ZA NJEGA GINEMO!
Komandant, vrhovni vodja i kreator svih napada i odbrana jedinice Budaletine bio je covjek koga su svi zvali Predsednik.
Za njega kazu da je bio momak satkan od dobrote koji ni mrava ne bi gazio.
U bitkama je sa biblijom isao ispred svojih i citiranjem Jevandjelja pokusao da objasni svima da rat nije potreban.
Da se moze bez njega. Da je ljubav najbitnija na svijetu i da nista osim nje i bliznjeg svoga nemamo.
Nisu ga poslusali, nazalost. Brojni oziljci na njegovom izbrazdanom licu svjedok su proste cinjenice da ljubavi i vjeri
nije mjesto u ratu.
Ali nisu rane, krv i oziljci bili okidac koji su promjenili Predsjednika.
U svim bitkama predsjednik je sa sobom vodio svog ljubimca, misa po imenu Wirelless.
Jednom, kada mu se ucinilo da je bitka koja predstoji previse opasna ostavio je misa u svom satoru. Neprijatelj se probio u
bazu i neko je bacio granatu na Predsjednikov sator. Wirelless je bio mrtav, Predsjednik skrhan bolom.
Napustio je jedinicu i vratio se u rodni kraj da sahrani druga sa kojim je vojevao. Prosli su mjeseci a on se nije vracao.
Sve do jedne zimske noci kada su Budaletine zapele pred Moskvom, bez mogucnosti da nastave napredovanje, bez komandanta koji
je poginuo bas kada je ugrabio neprijateljsku zastavu(Kundak mu zavrsio u bulji)
Kao najstariji oficir, postrojio je demoralisane vojnike, odrzao kratak govor i nadahnuo ih za konacni napad.
Ponosno je stojao na brdascetu gledajuci kako njegovi ljudi jurisaju na bajonete i sovjetske karabine i uzimaju protivnicku
zastavu noseci je ka njemu.
Samo u zutom duksu, koji ce kasnije postati njegov zastitni znak i po kome ce ga mnoge neprijateljske jedinice pamtiti,sa
pogledom uprtim u daljinu,ne bojeci se metka sa ponosom je gledao kako vojnici izvrsavaju njegovo naredjenje i osvajaju zgradu i
zastavu.

Nakon te pobjede njegovom proboju nista nije moglo stati na put. Postao je komandant jedinice, profiltrirao je i osmislio
strategiju Budaletina ugradjenu u kostanu srz svakog njegovog vojnika.
Budite budaletine - rekao je - zasmejavajte neprijatelja dok ste sakriveni iza kamiona ili sanduka a onda iskocite i ubijte ga
dok mu je osmeh jos uvek na usnama!
I tako je i bilo. Daljnje bitke koje je vodio dobijao je bez problema. I Budaletine i njihovi neprijatelji su u smrt isli
sa osmjehom na licu. Budaletine zbog Predsjednika a neprijatelj zbog Budaletina.
Pazio je na svakog svog covjeka sto ce se pokazati presudnim u mom slucaju kada sam, razocaran i sam htjeo da predjem u drugu jedinicu.
On je bio taj koji me je vratio nazad, tamo gdje nisam ni znao da pripadam.
Obuka je bila kratka i efikasna. Svi mi novi smo dobili po jednu Predsjednikovu sliku koju smo drzali sa desne strane nisana.
-To ti je da znas za koga ratujes...-rekao mi je Sisa jednom prilikom- i za koga ces poginuti ako treba i kad treba i kad on kaze.
Nakon samo desetak dana i ja sam postao idolopoklonik Vrhovnog Komandanta. Spreman da natopim africki pijesak svojom krvlju a da prethodno prospem bar pedesetak litara neprijateljske po njoj spremno sam cekao svoje vatreno krstenje.
E Viva Presidente! Kazi gdje treba i Budaletine idu!

[potpredsednik Rambo]

RRD: RAMBOV RATNI DNEVNIK Part Drugi
________________________________________
Rekoh li vec da u ratu godine lete?
Cini mi se da sam to pomenuo... i moje su proletjele, stracene u bitkama u koje sam morao ici malo zbog toga sto sam morao a vise zbog volje i zelje da konacno zavrsimo sa neprijateljem.
Sama jedinica je vec bila nadaleko poznata a ratna taktika vrhovnog vodje uspjesno je potvrdjena na nekoliko ratista u africi.

Bitka za Tobruk

Ne znam da li ste ikada bili u Tobruku u danasnja, mirna vremena... ako jeste, sigurno znate za dzamiju Al Ashad Sulejmana. Za one koji  ne znaju opisacu malo podrobnije.
Kompletan plac oko dzamije licio je na malo utvrdjenje. Jedan tunel jedan prolaz i terasa na kojoj se sada nalazi kafana "Pukovnik Gadafi" dominirali su okruzenjem. Malo parce zemlje danasnjim turistima vjerovatno izgleda kao pravi mali raj... nama je licilo na pakao.

Ovo je bila prva bitka koju smo vojevali bez direktne komande Predsednika. Nakon prijema hitne depese samo je spakovao svoje stvari naredio Sisi da postroji jedinicu i odrzao oprostajni govor.
Vojnici â€" rekao je- ja sad idem i vraticu se ali da bih se vratio moram prvo da odem. Svi znate da nam slijedi odlucujuca bitka za ovo usran... , pardon, predivno parce zemlje.
Znam da cete se boriti kao vukovi i znam da me necete obrukati.
Nemoj da cujem da se neko stekao! Necu da se ponasate HUMANO ILI NE DAJ BOZE SLUZBENO!
(ovo je inace bila najgora opisna kletva u jedinici... znao sam vojnike koji su nakon sto bi im neko dobacio da su previse HUMANI ili SLUZBENI poludjeli od bijesa i odmah vadili oruzje da se obracunaju sa onim ko im je to dobacio. Rijeci humanost i sluzbenost bili su zabranjeni na nivou citave jedinice, jedino je sef imao dozvolu da ih govori)

- Ima da se trci-nastavio je- ima da se znoji. Kapetan Sisa ce Vam objasniti plan napada i dati konkretna zaduzenja. Dok mene nema on je glavni.

Slusali smo ga bez daha i dugo gledali niz putic kojim je otisao. Bacio sam pogled na Sisu... izgled lica mu nije odavao spokojstvo.
Sta je bilo kapetane...? Nesto nije u redu?
-Pusti Rambo...nego zovi mi vezistu, moram da obavim jedan razgovor.

Glavni stab bitangi
Brdo iznad Tobruka

Pukovnik String nemirno se premjestao sa noge na nogu pokusavajuci da uhvati poneki normalan rif na svojoj gitari. Nije mu islo, ruke jednostavno nisu slusale. Previse je njegova jedinica pregurala u poslednjih mjesec dana a narocito ga je uznemirio telefonski poziv koji je dobio iz tobruka od kapetana Sise. Sisa nije bio siguran u svoj komandni potencijal i trebalo mu je dodatno ljudstvo za napad.
Majore! â€" gromko je uzviknuo- MAJORE!!!
Major Klamzi je brzo usao u komandni sator.
Na zapoved pukovnice!
Pukovnik ga je gledao i dalje drzeci gitaru.
Nisam ga trebao pustiti na odsustvo, pomislio je. Evo sta je uradila mamina kuhinja od njega,jedva je ponovo stao u uniformu.
-Majore koga od oficira imamo a da je imalo odmoran? Treba Budaletinama kao ispomoc za napad na Tobruk.
-Imamo Ninu pukovnice... i cini mi se Makarija.
-A Muerte? Gde je on?
-Cini mi se da sam ga video kako glanca kundak â€" odgovorio mu je- a Ajron pokusava vec dva dana da izvuce visoko C na karabinu. Ne ide mu i mnogo je nervozan. Njega bih izostavio.
-Ajron i njegove note. Sto puta sam mu rekao da je ovo rat a ne koncert! Jel jos uvek uporedo svira klavir i gitaru?
-Svira pukovnice, i karabin pride. Nego, Tihi je slobodan. Da zovem njega?
- E moj majore, daleko je Tihi od slobodnog. Od Tihog je samo Ceca ostala. Nista, zovni mi Makarija i Ninu.
-Razumem pukovnice. Malopre sam ga video kako krsti novu grupu urodjenika, trebalo bi da je gotov do sad- doviknuo je izlazeci.

Tobruk, stab Budaletina, jutro pred napad
Kapetan Sisa izasao je da postroji jedinicu pred konacni napad na neprijateljsko uporiste zajedno sa jos dvoje oficira koje sam tada vidjeo prvi put.
Najzanimljivije od svega je bilo to sto je jedan od njih nosio patike crvene boje...
E muko moja, s kim mi planiramo rat da dobijemo-otelo mi se sa usana.
Primjedba nije prosla nezapazeno. Oficir u crvenim patikama se okrenuo i skinuo slem.
Razjapio sam usta cinilo mi se do poda. On je bio ONA!
-Kapetan Nina, salutirala je odsjecno. Sta si ono rekao malopre?
Nije mi bilo druge nego da se nasmijem i dzentlmenski izvinem. E Rambo, konju jedan. Budaletine su do sada zensko vidjele jedino na posterima i na Sisinim ledjima, kao tetovazu a ni to nam nije dao da gledamo da ne bismo nepredvidjeno reagovali.
Ovo je otac Makarije, dodala je Nina. On ce komandovati Vasim vodom. Nemojte da Vas zbuni njegov dobrocudan izgled... on je u stanju da ubije trojicu a da i dalje izgleda kao da je u slast pojeo krempitu.

BITKA
Podjela je bila jasna... zadaci jos jasniji.
Isli smo razdvojeni u tri grupe, svaka sa svojim oficirom. Moj zadatak je bio da cuvam tunel i da se probijem kad dobijem signal od Makarija da je terasa u nasim rukama.
Nina je vodila napad na terasu a Sisa je gurao sredinom, takticki i polako. Sigurno se veselio cinjenici da mu jos samo ova bitka fali kako bi dovrsio tetovazu.
**MAKARIJE...KRENI...-culo se radio vezom.
Otac Makarije koji do tada nije izgovorio ni rijec samo je podigao glavu i odbrusio:
VOJSKO..VA IMJA OCA I SINA...ZA MNOOOOM!!!
Svi smo jurnuli kao jedan, meci su sijevali po pijesku, oruzje je stektalo... Budaletine su probile front kroz tunel.

**********
Tobruk je pao, polako smo konsolidovali redove, saborci su se okupljali oko vatre ispred dzamije. svi smo bili tu ali od  Nine ni traga iako su vojnici iz njene jedinice vec bili sa nama.
Nisu znali da nam objasne sta se sa njom desilo, rekli su da su je zadnji put vidjeli kako vraca nasu zastavu na postolje i od tada joj se gubi svaki trag.
pretresli smo svaki pedalj bojista u potrazi za njom moleci se da je ne nadjemo u bezlicnoj gomili neprijatelja razasutih po pijesku Tobruka. Na srecu nismo je nasli tamo ali nismo je nasli ni nigdje drugdje.
NINA JE NESTALA!!!!

***********
Glavni Stab Bitangi

Pukovnik String je upravo primio vijest od oca Makarija da je Nina nestala u akciji.
Samo mi je jos to falilo - pomislio je gnevno.
Izasao je iz komandnog satora i uputio se u oficirski deo za odmor u kome je kapetan Ajron upravo svirao odlomak iz devete simfonije.
Ajrone, zajebi muziku sada... Nina je nestala, spremaj se i idi da je nadjes.
Kapetan Ajron se samo blago nasmjesio i njezno pogledao svoj karabin nehajno naslonjen pored klavira.

[potpredsednik Rambo]

RAMBOV RATNI DNEVNIK PART III
________________________________________
Slobodno se moze reci da je u bazi bitangi vladao opusten i miran dan.
Pukovnik String se bavio komponovanjem, Major Klamzi je razgledao zaplenjeni neprijateljski transport sa uniformama kolekcija jesen-zima 44 dok je Tihi dobio predsvadbeno odsustvo na ruski front sa sve drugaricom Taki.

Otac Makarije se ozbiljno posvetio pisanju svojih memoara i zitija za africke urodjenike a kapetan Muerte je trckarao po bazi i preturao po rancevima svojih saboraca uporno trazeci nestali obarac sa garanda.
Sisa je konstantno vjezbao skakanje sa terase i bio u neprekidnom kontaktu sa Sefom, koji se nalazio u Beogradu na poslednjem sajmu dukseva.
Skoro sasvim obican dan reklo bi se...
Samo jedan oficir nije bio u kampu...

My name is Iron... C Iron!

Kapetan Ajron C bio je dete iz imucne novosadske porodice.
Od oca klavir stimera i majke operske pevacice od rane mladosti pokazivao je sklonosti ka muzici i kulturi. Sve dok nije napunio 18 godina.
Onako dugokos i naocit, sa svalerskim brcicima bio je san svake domacice u novosadskom soru a narocito cerki tih istih domacica.
Drustvo je izvrsilo svoj poguban uticaj i Ajron se iz mirnog i pristojnog decaka pretvorio u bludnika. Sve je vise vremena posvecivao razvratu sa novosadskim damama a sve manje klaviru. I tako bi to sve trajalo da se nije dogodilo ono cega su se milioni ljudi plasili.
RAT!
Videvsi svojim ocima zlocine koje je okupator cinio odmetnuo se u sumu, samo sa svojom vazdusnom puskom i nekoliko notnih zapisa.
Na obroncima fruske gore sreo se sa drugim odmetnikom, Stringom, covekom o kome cu vam vise pisati sledeci put. Zajedno su i oformili Bitange, kao brzu i elitnu ratnu jedinicu, jedinicu koja je toliko jaka da ima i svoje sopstveno bojiste.
A sada je taj isti String posao pronalazenja Nine poverio upravo njemu, Ajronu, coveku kome je najvise verovao.

Gde je Nina?

Kapetan Ajron je tumarao afričkim bespućima vec treci dan. Bez hrane i vode naoruzan strpljenjem i vernim karabinom neumorno je gazio korak po korak.
U glavi su mu jos uvek odzvanjale Stringove reci
"Nina previse zna...-rekao je-i ako padne u neprijateljske ruke moze svasta da se desi. Znam ja da ona ne bi nista priznala ni pod najtezim mukama ali ako oni shvate da je dovoljno da joj otmu patike i zaprete da ce joj skratiti kosu...eto nama nevolje!"

Ajron je znao sta to znaci... mora naci Ninu po svaku cenu.
Posle dugo pesacenja u daljini je ugledao farmu. Otkud farma u pustinji, ote mu se u mislima.
"Odlicno mesto za odmor-pomisli-jos samo da stignem do njega.
Ustao je uprtio karabin i polako krenuo ka farmi. Ono sto Ajron nije znao jeste da je ta farma sve samo ne napustena. Ona je bila dom jedne od najopasnijih multiratnih jedinica koje su ikada postojale na planeti zemaljskoj, jedinice ciji su clanovi ratovali za svaku stranu u ovom prokletom ratu ne libeci se da kada nema bitaka zapodenu rat sami medju sobom.
Kapetan Ajron se upravo zaputio u sediste Ratnih Krava.

FARMA, štab ratnih krava Sanitarijska divizija

O nastanku Ratnih krava iliti WC jedinice uglavnom su kruzile legende jer je malo ljudi bilo koji su se mogli pohvaliti da su videli ratnu kravu i preziveli kako bi pricali o tome.

Legenda kojoj se najvise moglo verovati kaze da su se nakon godina ugnjetavanja, niske otkupne cene mleka kao i nedostatka sveze i klasirane trave, krave odmetnule u sumu, zauzele jednu omanju neprijateljsku ispostavu, naoruzale se do vimena i krenule da seju strah i teror medju vojskom sa obe strane.
Jednom godisnje Krave su se okupljale na Farmi kako bi uporedile vimena i obavili godisnju skupstinu na kojoj bi birali vodju.
Ajron je na Farmu upao upravo u tom momentu i brzo se sakrio kako bi osmotrio situaciju.
"Kravo Plonky?"-odzvanjalo je stajom...
"Glasam za Kiklopa"-muknuo je Plonky.
"Kravo Mire? Ti?"-opet se cuo duboki bariton.
"Glasam za tebe Kiklope"-odgovorio je Mire-"ali hocu da naglasim da morass malo da poradis na propagandi! Nekoliko ljudi nas uporno proziva kako varamo, krademo, lazemo i da koristimo neke dodatke od kojih je nase mleko mnogo boljeg kvaliteta nego kod onih sa kojima ratujemo!"
"Smatraj to resenim Mire... vec danas cu se oglasiti na narodnooslobodilackom forumu...
Da cujemo sada kako ce glasati Zgusnuta i Luda Krava?"
"Ja sam za tebe Kiklope"-muknuo je DeathCharge.
"Crazy? Ti? Zasto ne cujem tvoje mukanje u moju korist?"otresito se oglasio Kiklop.

Krava Crazy nije nista odgovorio. Bio je zauzet prikradanjem nepoznatom vojniku koji se sakrio u sam ugao stale i koga ostale krave nisu mogle videti.
Kapetan Ajron nije ni slutio da je otkriven... i sigurno mu je bilo mnogo cudno zasto se citava staja odjednom vrti oko njega i otkud odjednom zvezde nadohvat ruke.
Vec sledeceg momenta spavao je kao beba i nije mogao cuti glasno mukanje Crazy krave koja je stojala iznad njega masuci vimenom i drzeci ga na nisanu.

Za manje od sekunde ostale Krave okupile su se pored onesvescenog Ajrona glasno mucuci i udarajuci karabinima o vimena.
"SPIJUN!!!"-viknuo je Plonky.
"TERORISTA"nista manje zvucno rece Crazy.
Kiklop, po cinu Prva Krava sagnuo se iznad Ajrona ne bi li ga bolje video. U sebi se nadao da ovaj mladi besvesni vojnik nije seljackog roda jer ako su krave ista mrzele vise od toga kad im se mleko pokvari bili su seljaci, oni koji su ih godinama ugnjetavali i zbog kojih su se i odmetnuli u sumu.
Ruke su mu previse nezne za seljaka, pomislio je, a opet kaziprst mu je nazuljen kao da ga ne skida sa pluga.
"KRAVE!!! Predlazem da ga vezemo i da mu posteno sudimo-odlucio je Kiklop na kraju sto su ostale krave i prihvatile.

Noc se vec uveliko spustila na farmu. Krave su vezale Ajrona za najblizu hranilicu i legle da odmore.
Nad farmom se vijorio hladan pustinjski vetar koji je nosio pescane oblake. Medjutim ovaj vetar je doneo jos nesto.
Da je ijedna krava bila budna sigurno bi se zacudila da je provirila napolje iz staje. Jer crvenim patikama sigurno nije mesto na farmi.

[potpredsednik Rambo]

DEO 4: Rambov ratni dnevnik
________________________________________
Svoje prve cipelice crvene boje dobila je kada je napunila 4 godine.
Bilo je to sada vec davne 1921 nakon godina protkanih patnjom i stradanjem. Mali zivahan curetak sa crvenim nanulama mamila je kako osmjehe tako i zadirkivanje gdje god da se pojavila. Obozavala je da se krije po jarkovima i ponekad je nije bilo toliko dugo da se skoro citavo selo zabrinulo i poslalo najstarije u potragu za njom.
Bila joj je zanimljiva ta igra macke i misa i sa osmjehom je pratila komsije koje su tumarale poljanama glasno je dozivajuci. Nasli bi je tek predvece kad bi mjesecina obasjala njene jarkocrvene nanule, pospanu i umornu od skrivanja. I svaki put bi je nosili kuci majci, usput gundjajuci kako bi joj trebalo malo usi zavrnuti ne bi li se opametila a majka kao svaka majka nakon par prekornih pogleda uzela bi je u narucje i uspavala uz solju toplog mlijeka.
"Nina, Nina...harambašo mala â€" tepala joj je mati- kud li ćete odvesti te tvoje noge lagane"
Majčin glas zamjenio je oštar bol. Otvorila je oči, pokušavajući da ih privikne na slab zrak svjetlosti koji je dopirao spolja. Ruke je nisu slušale, bila je vezana. Pitala se da li je glava kojom uz uporne bolove maše uopšte njena.
Zvoni...Zvoni...Moja je â€" pomisli na brzinu. â€" "Gde sam ja to?"
Nakon jednog sveobuhvatnog pogleda po prostoriji shvatila je da je zarobljena.

Š tek Plac Tobruk, zemunica ispod kutije 3 na terasi.

Mozak joj je radio kao singerica.
Poslednje čega se sećala bilo je da je otela zastavu jedinice iz ruke neprijatelja počastivši ga tom prilikom jednim toplim kundakom i posle toga ništa...crnilo...sve do sada i ove memljive podrumske prostorije u koju je sunce ulazilo taman toliko da je mogla da vidi svoje crvene patike i nista vise.
Uporno je pokušavala da se oslobodi, mrdajući rukama ali veze nisu popuštale.
"Ko god da je ovo uradio stručno je obavio posao-prodje joj kroz glavu-Sad mi jedino preostaje da sačekam i vidim ko stoji iza svega ovoga".
Moglo bi se slobodno reći da ovu misao nije pošteno ni završila a već je shvatila da griješi od početka. Nije bila sama nijednog momenta od trenutka kada se probudila.
Tamna silueta iz ćoška lagano je krenula prema njoj. Iako je na obuci bila u stanju da drŠ¾i Š¾ivog miša a da ne zaklopi oči od ovog čovjeka su je prošli trnci duŠ¾ cijele kičme.
"NE PRILAZI MI!!! â€" viknula je â€" moji znaju da me nema i već me traŠ¾e. Budeš li me povredio ne piše ti se dobro".
"Tvoji??? â€" oglasila se silueta muklim glasom â€" POJMA TI NEMAS!"
"Znaš li koliko sam te dugo posmatrao? Cijelo vrijeme bitke kod Tobruka, i dok si komandovala jedinicom i kad si zveknula onu budalu kundakom... sve vrijeme sam te imao na nisanu. Mogao sam te ubiti da sam htjeo, shvatas li?"
"Š ta čekaš??? Neću ti ništa reći, ne vredim ti ništa-vratila joj se hrabrost- Hajde, završi što si započeo."
"Ti misliš da ću te ubiti... griješiš djevojko â€" grohotom se nasmijao â€" SloŠ¾ićeš se da to uopšte ne bi bilo HUMANO...jel da da ne bi?

Prosto je čudno koliko jedna jedina riječ moŠ¾e da osvjesti čovjeka, u ovom slučaju Š¾enu.
Nina je shvatila čiji je zarobljenik. O ovom ratniku su se ispredale priče na čitavom bojištu.
Pojedini vojnici su se zbog legendi o njemu bojali mraka. KaŠ¾u da gdje god postoji skriveni kutak, zavučeno ćoše, kutija ili kamion a da ima imalo mraka da se tu krije on. U stanju je da čeka satima, danima pa čak i mjesecima ne bi li dodao još koju recku na kundak karabina.
Priče još kaŠ¾u da se čak i krtice udaljavaju kad on prolazi jer nikad ne znaju čiji krtičnjak bi mogao upotrebiti kao svoje novo stanište.
Nina je bila zarobljenik Humanog Kruza.

Humani??? â€" tiho je prozborila â€" pa ti zaista postojiš? Mislila sam da si samo legenda, priča kojom starešine plaše vojnike ispred logorske vatre".
Ti si mislila... ma sta tu ima da se misli. Nisam te ubio iz jednog razloga... jako sam usamljen. Nemas pojma kako je to kad danima cekas na istom mjestu ne bi li nekoga zveknuo, nemas s kim da popricas, kafu da popijes... NISTA!!!
Jedinog druga koga sam ikada imao vi ste poslali sa fronta. Vi, bitange!!! Eh, sluzbo sluzbo, -gotovo da je zajecao.

Gledajuci ga kako rida za izgubljenim drugom Nini je na pamet pala spasonosna ideja.

**************************************************************

Nina je bila prezadovoljna sobom. Umjetnica u ratu po prvi put je konflikt riješila samo korišćenjem riječi.
"Pero je stvarno moćnije od mača â€" setila se davne izreke latinskog filozofa Zverikusa â€" samo kako ću ja njega naći???
Nina je napravila dogovor sa Humanim... naći će mu novog druga sa kim će čamiti po ćoškovima i rovovima. Tačno je znala i koga treba da nađe. Samo... tog vojnika bilo je gotovo nemoguće locirati. Saša je bio humaniji i od samog Humanog Kruza.
Danima je lutala ogromnim pustinjskim prostranstvima gledajući svaku napupelu dinu ili svaki svjeŠ¾i krtičnjak nadajući se da će ga pronaći. TraŠ¾eći tako, u predvečerje vrele pustinjske noći nabasala je na Farmu ratnih krava.


Farma, štab ratnih krava

Čitava staja orila se od hrkanja kravlje jedinice.
Prva krava Kiklop sanjao je predivan san... kako pobjeđuje na raznim turnirima u svim disciplinama(Capture the kajmak i slično).
Krava Mire je u polusnu maštao kako iz vimena ispaljuje 8 decilitara mlijeka za dvije sekunde, krava Charge se zgusnula koliko je mogla, Crazy je ludovao isto kao i na javi a Plonky je stalno kukao.

Nina se tiho prikrala hranilici i na svoje zaprepaštenje ugledala vezanog Ajrona. Bio je budan i uzaludno pokušavao da se dokopa karabina ne bi li ućutkao ovaj simfonijski orkestar, misleći kako bi bolje bilo da su ga odmah ubili.
Ni on nije bio ništa manje iznenađen kad je vidjeo Ninu.
"Otkud ti? Pa mi smo te skoro već otpisali Nina"-prošaputao je
"Pričaću ti ali sad nije vreme za to â€" rekla je odvezujući ga- sad je vreme da se izvučemo odavde".
Polako su se provlačili između usnulih krava na putu ka izlazu iz staje.

[potpredsednik Rambo]

Napisah vec i rekoh kako vrijeme u ratu leti, kako su godine provedene sa saborcima preduge za obicne smrtnike koji su umjesto puske u rukama imali hekleraj ili dnevnu štampu.
Mnoge jeseni sam docekao i ispratio upravo sa heklerajem u rukama... to mi je pomoglo da zaboravim na ratne strahote.

Evo jos jedne jeseni... ustajem polako, noge me slabo slusaju. Nije ni cudo sta su sve prezivjele i kuda su hodile.
Vrijeme je...
-Zlenzila â€" prodrao sam se glasno â€" O, Zlenzilaaaa.
Iako u godinama, Zlenzila je i dalje imao odličan sluh... to je u stvari bila jedina stvar koja ga je još uvijek sluŠ¾ila. Dlaka mu se olinjala, rep otpao... gotovo ništa nije ostalo od onog mladog ljubimčeta koga sam izvadio iz pakla Tunisa i pruŠ¾io mu dom.
Ni sam nisam bio ništa bolji...godine su se grubo poigrale i sa mnom. Traka koja je nekad ponosno stojala obmotana oko glave sada je skoro potpuno izbledjela.
Godine nikom nisu prijatelj. Čak ni uspomenama.
-Tu sam gospodine...-promrljao je skoro nerazgovjetno, trgnuvši me iz razmišljanja.
-Spremi mi kaput â€" brzo rekoh â€" valja nam putovati.
Lagano se odgegao ka garderoberu.
Vrijeme je da ispunim obecanje koje sam dao jedne prohladne noći u Tobruku, dok smo očekivali konačni napad neprijatelja.
Vrijeme je da preŠ¾ivjeli ponovo, nakon toliko godina sjednu zajedno, baš kao i te noći u Tobruku, okupljeni oko vatre pored dŠ¾amije.
Vrijeme je da zajedno oŠ¾ivimo duhove prošlosti.


Pred sobom sam imao spisak, spisak do koga sam sa teškom mukom došao. Bile su to adrese mojih saboraca ili njihovih potomaka. Bilo je na tom spisku raznih lokacija, od amerike do azije...rasuli smo se po čitavom svijetu.
Nisam imao podatke za sve njih ali sam se potajno nadao da će oni koje pronađem znati gdje su i šta se desilo sa onima čije adrese nisam uspjeo da saznam.
Znao sam i koga ću prvog posjetiti.

Opovo, novembra 2008
Izgledalo je kao vječnost dokopati se ove banatske varošice. Nekada anonimno selo postalo je poznato i čuveno nadaleko.
Ovaj kraj je iznjedrio jednog od najprincipijelnijih, najboljih i najemotivnijih ratnika koga je drugi svjetski rat ikada imao kao svog slugu.
Jedan je vođa... a ako je taj vođa slučajno i lider Budaletina onda je malo reći da je jedan...on je unikatan.
Bazali smo po blatu Opova osvrćući se. Zlenzila je zastajao na svakih stotinjak metara bezuspješno pokušavajući da od prolaznika sazna gdje se nalazi Predsjednikova kuća.
TuŠ¾no... ratne veličine priznaju se samo u ratu. Novo doba nosi nove vrijednosti. Patriotizam nije bio jedna od njih.
Zaustavili smo se pored jedne kafane... gomila naših vršnjaka krepkih 80-godišnjaka igrala je bridŠ¾ za dva stola spojenim u jedan.
Nazvah im dobar dan ali ništa. Niko ni obrvom da mrdne.
"DOBAR DAAAAN!"-sad sam se već proderao.
Dvije simpatične bakice dignuše glavu i klimnuše u znak odobravanja. Starci su nas sumnjičavo zagledali.
"VIDIM, ZABAVLjATE SE...-nastavio sam â€" AKO,AKO TREBA TAKO!
Ne zabavljamo se mi starino â€" odgovori mi jedan od okupljenih za stolom â€" mi smo društvo iz I;ZONE, stari ratnici ali duhom mladi. Š ta vam treba?

IZONA... čuo sam za njih još dok smo vojevali po africi... i tada su bili matori. Ko zna koliko im je sada godina...
Brzo sam se otresao pomisli da pričam sa dvjestogodišnjacima i upitao
"TraŠ¾imo Predsjednika... ali izgleda da ovde niko nije čuo za njega".
"TraŠ¾ite glavnu Budaletinu???"-sada su svi podigli glave.-"Lako ćete ga pronaći...njegova kuća i prodavnica su na kraju ulice...idite samo pravo".

Zahvališmo se i polako produŠ¾ismo ulicom. Stigli smo do kraja. Prizor koji sam vidjeo izmamio mi je osmjeh na lice.
Veliki izlog bio je okićen beŠ¾ičnim kavezima, kotrljajućim obručima za vjeŠ¾banje a iznad je velikim slovima pisalo: ODGAJIVAČNICA MIŠ EVA "WIRELESS PRVI".
Našli smo šefa.