RRD:Rambov Ratni Dnevnik

Svi ratovi pocinjali su uglavnom sa nekim povodom. Ovaj u kom sam se spremao da ucestvujem za povod je
imao samo jedno: zelju za igrom i dokazivanjem.
Kako se prica, tajna organizacija Nova Pcela finansirala je nekoliko pokreta u isto vrijeme
koji su imali slican ili isti programski cilj.
Kao sto to obicno i biva zajednistvo je nestalo sa prvim slatkim mirisom baruta i rat je mogao da
pocne.
Zasto sam otisao? Ne znam... Patriotizam... zelja za junastvom? Nedostatak drugih izazova u zivotu?
Ne znam zaista.
Uglavnom sam ljude koji ratuju smatrao za cudake, ljude koje drustvo nije htjelo i koji su se
sami odmetnuli od njih. Sada sam i ja jedan od cudaka... i ne bi ih mijenjao ni za jednog normalnog
covjeka.
Jer... u ratu godine lete. U ratu se brze stari. U ratu stices prijatelje koje neces steci nigdje.
U ratu je covjek sa tvoje desne strane najvaznije sto imas u zivotu.
Jer ti si njemu vazniji jos vise.

U jedinicu sam stigao kasno uvece. Pukovnik $tring zajedno sa jednim namrgodjenim oficirom
bio je u odboru za docek. Kasnije cu saznati da je taj namrgodjeni momak bio El Muerte,
potpukovnik, veliki ratnik i tvorac krilatice koju je prihvatila citava jedinica;
KO SE KUNDACIMA IGRA ZAVRSE MU U BULJI. Mnogo kasnije sam cuo od Sise da je upravo njemu jedan zavrsio tamo.
E sad dal se igrao ili nije ne znam... Miran san Muerte.

Nije bilo neke velike muke oko raspodjele. Jedinica je imala dva voda, Bitange i Budaletine.
U Bitange se nije moglo jer su njihovi bili davno okupljena jedinica, svi su se medjusobno dobro
poznavali i disali kao jedan.
Ostale su mi Budaletine, sto mi se bas nije svidjelo.Ko bi normalan pozeljeo da bude Budaletina?
Niko. I drzalo me to lose raspolozenje, osjecaj nize vrijednosti sto nisam uspjeo da
se ubacim u jedinicu koju sam zelio.
Ali i to ce se brzo promijeniti.

KAPETAN SISA

Kapetan Sisa je bio prvi oficir koji mi je pozelio dobrodoslicu u Budaletine.
Fin momak, ucitelj prije rata, koji se odmetnuo jer nije mogao da podnese svu klasicnost danasnjeg sistema obrazovanja. Njegove ideje
u skoli nisu shvatali kao dobronamjerne. I sam nekako mislim da prakticna nastava iz seksualnog obrazovanja na prvoj
godini fakulteta nije bas primjerena danasnjem dobu ali opet... ja sam staromodan tip.
On je bio covjek ispred svog vremena.
Studenti su ga voljeli jer se trudio da im bude sto blizi... posebno studentkinjama.
Sisa je imao strast prema tetovazama. Kompletna ledja su mu bila isarana a sam mi je rekao da poslije svake bitke
trazi od vodnika da docrta par linija. Njegova tetovaza izdaleka je licila na plavokosu djevojku prelijepih krupnih ociju
ali jos je puno bitaka trazila kako bi bila dovrsena.

On me je proveo kroz kamp, od njega sam zaduzio pusku, staru Geveru i 10 metaka i na brzinu me uputio u to kako stvari stoje.

ZA NJEGA GINEMO!
Komandant, vrhovni vodja i kreator svih napada i odbrana jedinice Budaletine bio je covjek koga su svi zvali Predsednik.
Za njega kazu da je bio momak satkan od dobrote koji ni mrava ne bi gazio.
U bitkama je sa biblijom isao ispred svojih i citiranjem Jevandjelja pokusao da objasni svima da rat nije potreban.
Da se moze bez njega. Da je ljubav najbitnija na svijetu i da nista osim nje i bliznjeg svoga nemamo.
Nisu ga poslusali, nazalost. Brojni oziljci na njegovom izbrazdanom licu svjedok su proste cinjenice da ljubavi i vjeri
nije mjesto u ratu.
Ali nisu rane, krv i oziljci bili okidac koji su promjenili Predsjednika.
U svim bitkama predsjednik je sa sobom vodio svog ljubimca, misa po imenu Wirelless.
Jednom, kada mu se ucinilo da je bitka koja predstoji previse opasna ostavio je misa u svom satoru. Neprijatelj se probio u
bazu i neko je bacio granatu na Predsjednikov sator. Wirelless je bio mrtav, Predsjednik skrhan bolom.
Napustio je jedinicu i vratio se u rodni kraj da sahrani druga sa kojim je vojevao. Prosli su mjeseci a on se nije vracao.
Sve do jedne zimske noci kada su Budaletine zapele pred Moskvom, bez mogucnosti da nastave napredovanje, bez komandanta koji
je poginuo bas kada je ugrabio neprijateljsku zastavu(Kundak mu zavrsio u bulji)
Kao najstariji oficir, postrojio je demoralisane vojnike, odrzao kratak govor i nadahnuo ih za konacni napad.
Ponosno je stojao na brdascetu gledajuci kako njegovi ljudi jurisaju na bajonete i sovjetske karabine i uzimaju protivnicku
zastavu noseci je ka njemu.
Samo u zutom duksu, koji ce kasnije postati njegov zastitni znak i po kome ce ga mnoge neprijateljske jedinice pamtiti,sa
pogledom uprtim u daljinu,ne bojeci se metka sa ponosom je gledao kako vojnici izvrsavaju njegovo naredjenje i osvajaju zgradu i
zastavu.

Nakon te pobjede njegovom proboju nista nije moglo stati na put. Postao je komandant jedinice, profiltrirao je i osmislio
strategiju Budaletina ugradjenu u kostanu srz svakog njegovog vojnika.
Budite budaletine - rekao je - zasmejavajte neprijatelja dok ste sakriveni iza kamiona ili sanduka a onda iskocite i ubijte ga
dok mu je osmeh jos uvek na usnama!
I tako je i bilo. Daljnje bitke koje je vodio dobijao je bez problema. I Budaletine i njihovi neprijatelji su u smrt isli
sa osmjehom na licu. Budaletine zbog Predsjednika a neprijatelj zbog Budaletina.
Pazio je na svakog svog covjeka sto ce se pokazati presudnim u mom slucaju kada sam, razocaran i sam htjeo da predjem u drugu jedinicu.
On je bio taj koji me je vratio nazad, tamo gdje nisam ni znao da pripadam.
Obuka je bila kratka i efikasna. Svi mi novi smo dobili po jednu Predsjednikovu sliku koju smo drzali sa desne strane nisana.
-To ti je da znas za koga ratujes...-rekao mi je Sisa jednom prilikom- i za koga ces poginuti ako treba i kad treba i kad on kaze.
Nakon samo desetak dana i ja sam postao idolopoklonik Vrhovnog Komandanta. Spreman da natopim africki pijesak svojom krvlju a da prethodno prospem bar pedesetak litara neprijateljske po njoj spremno sam cekao svoje vatreno krstenje.
E Viva Presidente! Kazi gdje treba i Budaletine idu!

U sledecem dijelu:
Bitka kod Tobruka, Sisa dovrsava tetovazu.
Cercil presao kod nas, rasulo u britanskoj vojsci
Pojacanje stiglo: Obensttandartenfuhrer Nina i OberGruppenFuhrer Makarije.